ALELUJA! USKRSNUO JE!
VAZAM - NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODNJEGA
Dj 10,34a.37-43; Ps 118; Kol 3,1-4 ili 1 Kor 5,6b-8; Iv 20,1-9 ili Lk 24,13-35
Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se u njemu!
Prazan grob
U prvi dan sedmice, vrlo rano, kad je još bila tama, dođe na grob Marija iz Magdale i opazi kamen dignut s groba. Tada otrča i dođe k Šimunu Petru i drugomu učeniku koga je Isus osobito ljubio, pa im rekne: "Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili." Na to izađe Petar s drugim učenikom te se zaputiše na grob. Obojica su trčala ali je drugi učenik brže trčao od Petra pa je prije došao na grob. On se nadviri i opazi plahtice gdje leže, ali ipak ne uđe unutra. U to stigne i Šimun Petar za njim te uđe u grob i vidje plahtice kako leže i ručnik što bijaše Isusu oko glave. Ručnik nije ležao skupa s plahticama, već napose smotan na jednome mjestu. Tada uđe i drugi učenik - onaj što je prvi došao na grob - te vidje i vjerova. Jer još ne bijahu razumjeli Pisma, da je trebalo da Isus uskrsne od mrtvih.
Iv 20,1-9
~ ~
Prigodne uskrsne pjesme
1. Melinda Dumitrescu - "Risucito - risucito"
2. Cenacolo - "Cenacolo"
USKRSNUĆE
Isusovo uskrsnuće donosi rješenje problemu spasenja kako se nameće svima nama. Uskrsnuće je prvenstveni članak naše vjere, ono je i temelj naše nade, kojoj daje usmjerenje. Isus je uskrsnuo „kao prvenac (prvine) od umrlih“ (1 Kor 15,20); na tome se temelji naše očekivanje uskrsnuća u posljednji dan. Još više: on je osobno „uskrsnuće i život. Tko vjeruje u njega, ako i umre živjet će“ (Iv 11,25); to je temelj naše sigurnosti da smo već sada dionici misterije novoga života prema kojemu nam Krist otvara pristup pomoću sakramentalnih znakova.
1. Predznaci – Isus ne vjeruje samo u uskrsnuće pravednih u posljednji dan. On zna da misterij uskrsnuća mora otpočeti s njim komu je Bog dao gospodstvo nad životom i nad smrću. On očituje tu moć primljenu od Oca vraćajući u život više mrtvih za koje su ga došli moliti: kćer Jairovu (Mk 5,21-42), udovičina sina iz Naima (Lk 7,11-17), svog prijatelja Lazara (Iv 11). Ta uskrisenja, što podsjećaju na proročka čudesa, jesu već zastrti nagovještaj njegova uskrsnuća, koje će biti sasvim drugačijeg reda.
Na to on nadovezuje jasna proricanja: Sin Čovječji mora umrijeti i treći dan uskrsnuti (Mk 8,31; 9,31; 10,34). To je, prema Mt, „znak Jone proroka“: Sin će Čovječji biti tri dana i tri noći u krilu zemljinu (Mt 12,40). To je znak Hrama: „ Razvalite ovaj hram, i u tri dana ću ga opet podići…“, a govorio je o hramu svojega tijela“(Iv 2,19 sl; usp. Mt 26,61). Taj navještaj uskrsnuća od mrtvih ostaje nerazumljiv čak i Dvanaestorici (usp. Mk 9,10), a nekmoli Isusovim neprijateljima kojima je služio kao izgovor da njegov grob stave pod stražu (Mt 27,63 sl.)
2. Uskrsno iskustvo – Dvanaestorica dakle ne bijahu shvatila da se navještaj uskrsnuća u Pismima prvenstveno tiče samoga Isusa (Iv 20,9); upravo su ih zato Isusova smrt i ukop bacili u očaj (usp. Mk 16,14; Lk 24,21-24.37; Iv 20,19). Da bi povjerovali, potrebno je ništa manje nego iskustvo Uskrsa. To što grob pronalaze prazan ne uspijeva ih uvjeriti, jer bi se moglo protumačiti naprosto odnošenjem mrtvog tijela (Lk 24,11 sl; Iv 20,2): samo Ivan odmah vjeruje (20,8). No, potom se odmah Uskrsli počinje ukazivati. Popis što ga je o tim ukazanjima sačinio Pavao (1 Kor 15,5) i popisi u evanđelista ne slažu se sasvim; no, točan broj i nije tako važan. Isus se ukazuje „mnogo dana“ (Dj 13,31); drugdje se pobliže kaže „četrdeset dana“ (1,3), sve do onog značajnog prizora – uzašašća. Izvještaji ističu konkretnost tih ukazanja: osoba koja se ukazuje jest Isus iz Nazareta: apostoli ga vide i dodiruju (Lk 24,36-40; Iv 20,19-29), s njime jedu (Lk 24,29 sl. 41 sl; Iv 21,9-13; Dj 10,41). On je tu, ne kao neka utvara, već u svom vlastitom tijelu (Mt 28,9; Lk 24,37 sl.; Iv 20,20.27 sl.). No, to tijelo izmiče uobičajenim uvjetima zemaljskog života (Iv 20,19; usp. 20,17). Isus, dakako, ponavlja čine što ih je vršio za svoga javnog života, i po tomu ga mogu prepoznati (Lk 24,30 sl; Iv 21,6.12); ali on je sada u stanju slave kako su ga opisivale židovske apokalipse.
No narod nije promatrač tih ukazanja kako je to bio kod muke i smrti. Svoja očitovanja Isus pridržava svjedocima što ih je sebi izabrao (Dj 2,32; 10,41; 13,31) a posljednji je od njih bio Pavao na putu u Damask (1 Kor 15,8): za svjedoke uzima sve apostole. On se pokazuje njima, „a ne svijetu“ (Iv 14,22), jer se svijet zatvorio prema vjeri. Čak ni stražari kod groba, prestravljeni tajanstvenom teofanijom (Mt 28,4), ne vide samoga Krista. Nemoguće je i opisati događaj uskrsnuća, čas kada Isus ustaje od mrtvih. Matej samo podsjeća na nj, konvencionalnim jezikom pozajmljenim iz Pisma (Mt 28,2 sl): potres, zasljepljujuća svjetlost, pojava anđela Gospodinova… Tu stupamo na transcedentno područje o kome izrazi iz SZ mogu pružiti tek neku predodžbu, jer je sama stvarnost na koju se primjenjuju neizreciva.
3.Evanđelje uskrsnuća u apostolskom propovijedanju. - Od dana Duhova uskrsnuće postaje središtem apostolskoga propovijedanja, zato što se u njemu objavljuje temeljni sadržaj kršćanske vjere (Dj 2,22-35). To evanđelje o Uskrsu (Pashi) jest prije svega svjedočanstvo o jednom događaju: Isus je bio raspet i umro je, ali Bog ga je uskrsnuo i po njemu ljudima donosi spas. Takva je Petrova kateheza upućena Židovima (3,14 sl), to on ispovijeda pred sinedrijem (4,10), to Filip uči etiopskog eunuha (8,35), Pavao Židove (13,33; 17,3) i pogane (17,31), to on ispovijeda pred svojim sucima (23,6…). Sve to nije drugo do li sam sadržaj uskršnjeg iskustva.
O tom iskustvu uvijek se bilježi jedna važna pojedinost: njegovo slaganje s Pismima (usp. 1 Kor 15,3 sl). S druge strane, Isusovo uskrsnuće ispunjava proročka obećanja: obećanje da će Mesija biti slavno uzdignut s desne Božje (Dj 2,34; 13,32 sl), da će sluga Jahvin biti proslavljen (Dj 4,30; Fil 2,7 sl), da će sin Čovječji biti ustoličen (Dj 7,56; usp. Mt 26,64). S druge strane, da bi izrazili taj misterij kojemu je mjesto s onu stranu općeg povijesnog iskustva, pisamski tekstovi donose čitav niz izraza koji ocrtavaju razne njegove strane: Isus je onaj Sveti što ga Bog otima iz raspadanja u Podzemlju (Dj 2,25-32; 13,35sl; usp. Ps 16,8-11); on je novi Adam komu je Bog sve podložio (1 Kor 15,27; Heb 1,5-13 usp. Ps 8); on je kamen što su ga graditelji odbacili, a postao je ugaonim kamenom (Dj 4,11; usp. Ps 118,22)… Tako se proslavljeni Krist javlja kao ključ za razumijevanje svekolikog Pisma, koje se unaprijed na nj odnosilo (usp. Lk 24,27.44 sl).
4. Smisao i domašaj uskrsnuća. – Ukoliko apostolsko propovijedanje na taj način povezuje Uskrsnuće i Pisma, toliko ono razrađuje i teološko tumačenje tog događaja. Budući da je uskrsnućem Otac proslavio Sina (Dj 2,22 sl; Rim 8,11; usp. Iv 17,1 sl.), njime Bog stavlja pečat na čin otkupljenja koji je započeo utjelovljenjem a dovršen je križem. Uskrsnućem je Isus postavljen za Sina Božjega , sa svom moći (Rim 1,4; usp. Dj 13,33; Heb 1,5; 5,5; Ps 2,7), za „Gospodina i Mesiju“ (Dj 2,36), „vođu i Spasitelja“ (Dj 5,31), „suca (i Gospodina) živih i mrtvih“ (Dj 10,42; Rim 14,9; 2 Tim 4,1). Vrativši se k Ocu (Iv 20,17), on sad može dati ljudima obećanog Duha (Iv 20,22; Dj 2,33). Time se otkriva duboki smisao njegova zemaljskog života ; on je bio očitovanje Boga ovdje na zemlji, očitovanje njegove ljubavi, njegove milosti ( 2 Tim 1,10; Tit 2,11; 3,4). Zastrto je to očitovanje: u njemu se slava mogla zamijetiti tek kroza znakove (Iv 1,11) ili u kratkim trenucima, kao kod preobraženja (Lk 9,32.35; usp. Iv 1,14). Sada, kad je Isus zauvijek ušao u slavu, to se očitovanje nastavlja u Crkvi čudesima (Dj 3,16) i darivanjem Duha ljudima koji vjeruju (Dj 2,38 sl; 10,44 sl.).
Tako je Isus kao prvorođenac između mrtvih (Dj 26,23; Kol 1,18; Otk 1,5), prvi ušao u taj novi svijet (usp. Iz 65,17…), u taj otkupljeni svemir. Budući da je „Gospodin slave“ (1 kor 2,8; usp. Jak 2,1; Fil 2,11), on je za ljude tvorac spasenja (Dj 3,6…). Pun božanske moći, on stvara sebi narod svet (1 Pt 2,9 sl) koga vodi svojim stopama.
Iz Rječnika biblijske teologije, ur. Xavier Leon-Dufour, KS, Zagreb, 1993.
