Srijeda, 04. listopada 2006; Sv. Franjo Asiški
Neka dopre do tebe molitva moja, Gospodine!
Job 9,1-12. 14-16; Ps 88 Lk9,57-62
Zahtjevi apostolskog poziva
Dok su išli putom, reče mu netko: "Za tobom ću kamo god ti pošao." Reče mu Isus: "Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio."
Drugomu nekom reče: "Pođi za mnom!" A on će mu: "Dopusti mi da prije odem i pokopam oca." Reče mu: "Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje."
I neki drugi reče: "Za tobom ću, Gospodine,
ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima." Reče mu Isus: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje." Lk 9,57-62
BLAGDAN SV.FRANJE ASIŠKOG
Danas sveta Crkva slavi blagdan sv.Franje Asiškoga, koji se rodio 1182 god. u Asizu u Italiji. On potječe od bogatih roditelja Petra Bernardona, koji je bio bogati trgovac i majke Pikarde koja je bila vrlo pobožna i plemenita kršćanka. Franjo je još kao mali dječak u župnoj crkvi sv.Jurja naučio čitati i pisati. Franjo je po svojoj naravi bio blag, prijazan, odvažan, iskren, bistar i veseo. Zato ga njegovi vršnjaci posebno zavolješe i izabraše ga svojim prvakom. To ga je posebno uznosilo, pa se svom dušom i srcem dao na tadašnje viteštvo. Priređivao je sa svojim prijateljima bučne zabave, raskošne gozbe, igre, popjevke i veselice. Volio je svečanosti, raskoš i bio je prilično lakomislen. Vatreni i idealni mladić težio je da u svemu bude prvak. Rado je pomagao siromahe i djelio im obilnu milostinju. U dvadesetoj godini upao je u ratno zarobljeništvo, gdje je ostao punu godinu dana. A kada se vratio asiška ga je mladež opet gledala kao vođu, no to nije potrajalo, jer je Franjo tada u svojoj nutrini sve više osjećao nutarnje nezadovoljstvo i to nezadovoljstvo sa samim sobom.
Zatim je nadošla još i teška bolest, koja ga je mjesecima prikovala uz krevet. Shrvan, istrošen i izobličen bolešću tako grozno, da se nije skoro mogao ni prepoznati, što ga opet silno potrese i uznemiri. Tada je njegovo srce sve jače osječalo svu težinu i prazninu svega prolaznoga. Čim je Franjo ozdravio od bolesti, iako se u duši već bijaše nešto promijenilo, pokušao je ipak proći za slavom novim putevima, i to onom slavom koja dolazi od oružja junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se s toga prema pokrajini Pugli i zaustavio se u Spoletu. Uzrok tomu bijaše tajanstveni glas u snu koji ga je pozvao da slijedi radije gospodara nego slugu. Franjo je to shvatio kao opmenu Božju i vratio se natrag u svoj Asiz. Tu je odmah raskrstio s veselim društvom, te se odmah kategorički obračunao sa svojom dosadašnjom mladalačkom prošlošću, te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Dane i noći provodio bi u molitvi ležao bi na goloj zemlji glavu naslanjajući na drvo ili kamen. Nekoliko mjeseci još nije bio načistu što Bog s njime namjerava. Dok se jednom molio u crkvi sv.Damjana pred velikim raspelom tri puta je čuo zov Isusa raspetoga: "Franjo pođi i popravi mi crkvu koja se ruši." Franjo je tada obnovio crkve sv.Damjana i malu kapelicu Gospe od Anđela Porcijumkulu. I onda je shvatio da Gospodin želi da obnovi Crkvu iznutra. Takva posvemašnja i očevidna promjena na Franji strašno naljutila i uvrijedila njegova oca, jer dok je Franjo provodio svjetovnjački život, otac mu je bio jako prijazan i darežljiv. Nije mu uskračivao ni novaca, ni zabava, ali zato sada otkako je počeo živiti pokorničkim životom odan posve Bogu, osjetio je samo očev gnjev.Franjo je postojano i odvažno podnosio progone, zlostavljanja i strpljivo predavao život Gospodinu. Otac ga je prijavio sudu a odatle pak izveo na sud pred asiškog biskupa Gvidu. Franjo se pred biskupom Gvidom odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu i iskazao svoje predanje i želju da služi jedino Gospodinu. Čak je skinuo i svu odjeću sa sebe te je sa svime što je imao uručio ocu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Od tada je Franjo u svom siromaštvu započep propovijedati Kristovo evanđelje. Imao je veliku milost od Gospodina, karizmu propovijedanja, koje je silno djalovalo u Duhu Božjem na sve koji su ga slušali. Mnogi su se obraćali na pravi put kršćanskog života, a bilo ih je i takvih koji su pošli za njim. Oduševljeni njegovim propovijedanjem pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života, a bilo ih je skupa s Franjom dvanaest. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Tada je sastavio prvotno pavilo života manje braće, koje je usmeno potvrdio papa Inocent III. potvrdivši franjevačko pravilo, sam papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanestoricu male braće da posvuda propovijedaju sveto evanđelje. Papa ih je odmah uvrstio u klerički red. Tada je vjerojatno i Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju. Rijetko je koje srce govorilo tolikom ljubavlju za isusa kao srce sv. Franje. Na brdu Alverinu zadobio je kao znak svete rane Kristove na ruke, noge i prsa. Tako je Franjo postao sličan Isusu u svome životu i trpljenju. Tako iscrpljen od napornog rada i pokore osjetio je da mu se bliži kraj života. Primio je svete sakramente, okružen svojom subraćom blago je preminuo u Gospodinu 04. listopada 1226 godine u 44 godini svoga života. Svetim ga je proglasio papa Grgur IX. 1229 godine.
Prema izvorniku: Gospodnje i svetačke propovijedi - A. Živković OFM, UPT, Đakovo 2000 god.
